Kraj petnaestog vijeka na Balkanu nije mogao da bude inspiracija za neki romantični tekst niti je bilo previše prilike za razmišljanja o kulturi. Bio je neizvjestan. Države su nestajale, granice su se pomjerale, a male zemlje su tražile način da sačuvaju sebe.
U tom kontekstu, porodica Crnojević donosi jednu neobičnu odluku. Umjesto da ulažu samo u vojsku i odbranu koja im je bila prijeko potrebna tih godina, odlučili su da ulažu u knjigu. U vrijeme vladavine Đurđa Crnojevića, početkom devedesetih godina petnaestog vijeka, nastaje Obodska štamparija — prva državna štamparija na južnoslovenskom prostoru.
To nije bila samo tehnička novost. To je bio politički i kulturni stav.
Najpoznatije izdanje iz te štamparije je Oktoih prvoglasnik, završen početkom 1494. godine. Štampan ćirilicom, u dvije boje, sa pažljivo oblikovanim slovima i ornamentima, Oktoih nije djelovao kao improvizacija. Bio je ozbiljan, promišljen projekat.
U Evropi je štampa tada već mijenjala društvo. Ali na ovom prostoru to je značilo nešto dodatno — očuvanje jezika, pisma i duhovnog kontinuiteta. U trenutku kada je politička budućnost bila neizvjesna, knjiga je postajala garant trajanja.
U narednim godinama štampano je još nekoliko crkvenih knjiga, što pokazuje da nije riječ o jednom simboličnom izdanju, već o kratkom, ali organizovanom izdavačkom poduhvatu.
Štamparija je radila svega nekoliko godina. Krajem vijeka jačanjem osmanskog pritiska i približivanjem ratnih prilika, njen rad prestaje. Projekat je bio kratak, ali trag je ostao.
Danas, kada se govori o Rijeci Crnojevića, najčešće se spominju pejzaži i most. Rjeđe se govori o činjenici da je upravo ovaj kraj bio dio rane evropske štamparske revolucije, svega nekoliko decenija nakon Gutenberga.
Možda je to i najzanimljiviji dio ove priče — u vremenu kada je sve bilo nesigurno, neko je vjerovao da je ulaganje u znanje važnije od trenutne moći.
A knjige štampane tada i dalje postoje. I dalje svjedoče.
